U nastavku donosimo intervju sa sudionicama ovogodišnjeg izdanja Jarun kupa. Cure, dobrodošle!!!
1. Bok cure! Za početak nam se predstavite i recite nam par osnovnih informacija o sebi!
I: Irena Anđušić, 31 god., Master profesor fizičkog odgoja, diplomirani trener rukometa, živim i radim u Novom Sadu. Rukometni sam sudac na 1.ligi Srbije i EHF sudac u rukometu na pijesku. Imam svoj ugostiteljski objekt koji ćete posjetiti kada dođete u Srbiju J
A: Anja Pantić, 27 godina, živim i radim u Novom Sadu. Što se tiče karijere kao rukometnog suca, samo bih ponovila ono što je Irena već rekla. Radim pri Gradskom rukometnom savezu i Rukometnom savezu Vojvodine.
2. Kada je rukomet prvi put osvojio Vaša srca?
I: Sportom se bavim od svoje 6te godine. Još u osnovnoj školi na satovima fizičkog odgoja „zaljubila“ sam se u rukomet. Kao tako mala nisam propuštala ni jedan TV prijenos rukometnih utakmica. Jedna od mojih životnih želja bila je da se bavim rukometom i da budem uspješna kao Sandra Kolaković koja mi je tada bila idol, a i jedna od najboljih europskih igračica.
A: Ja mogu reći da sam rukomet zavoljela prije svega gledajući treninge i utakmice svoje starije sestre, bila je u obavezi da me vodi svuda sa sobom pa i na treninge. J Pošto sam bila jako mala, čak i za školicu rukometa, morala sam čekati neko određeno vrijeme kako bih počela da se istim bavim. Želja mi je bila prije svega da jednog dana igram sa sestrom u istom timu.
3. Obje ste se bavile dvoranom, pa recite nam nešto o tome. O Vašim počecima i uspjesima u dvoranskom rukometu.
A: Detinjstvo sam provela u malom gradu na istoku naše zemlje koji se zove Požarevac. Iako je mala sredina, rukometno je bila veoma razvijena. 2000. godine Požarevac je bio grad koji je imao muški prvoligaški klub i za stupanj uspješnije dame koje su se natjecale u Super ligi. Klub u kome sam naučila osnovne rukometne pojmove se zvao ORK“9.MAJ“, kasnije sam postala član ŽRK“ Babmi Mladi Radnik, ŽRK“Vojvodina“, ŽRK“ Petrovaradin“ i 2003. Godine sam završila igračku karijeru i započela sudačku s Irenom. Napomenula bih da smo Irena i ja igrale zajedno skoro pet godina a da danas zajedno sudimo nepunih sedam.
I: Rođena sam u malom gradu na sjeveru Crne Gore (Pljevlja) koji do 1999. nije imao ženski rukometni klub. Do tada sam 8 godina trenirala karate. Kada sam položila za crni pojas, što je nosilo zvanje majstora karatea smatrala sam da sam u tom sportu dostigla svoj maksimum i da je vrijeme za nešto „konkretnije“. Konačno se formirala ženska rukometna selekcija i moj san je postao stvarnost. Za pljevaljsku ekipu sam igrala 4 godine kada je došao momenat da studije nastavim u Novom Sadu. Tu sam nastavila da igram za novosadski „Petrovaradin“ do svoje 23 godine kada sam odlučila da postanem rukometni sudac. U istom klubu sam igrala zajedno sa Anjom sa kojom od 2009. neprekidno sudim dvoranu, a sada i pijesak. Zajedno smo igrale 5 sezona, a od toga bih izdvojila sezonu 2007/2008 kada smo bez poraza bili prvaci 2.lige.
4. Gdje ste i kako prvi puta čule za rukomet na pijesku?
A,I : Prvi rukometni turnir na pijesku u Srbiji je organizovan 2004. godine u Novom Sadu, tada kao aktivna igračica sam se zainteresirala za taj nevjerojatan sport. Napravile smo ekipu i prijavile se na turnir. Pravila rukometa na pijesku smo učile dva sata pred turnir, a akcije smo „krale“ od ekipa iz inozemstva koje su se već bavile rukometom na pijesku. Bilo je vrlo zabavno, a u pojedinim momentima i vrlo smiješno, počevši od naših „pirueta“ i „cepelina“ J Svakako smo jedva čekale novo ljeto i novi turnir jer je to bila nezaboravna atrakcija za nas J
5. Sudite i dvoranu, pa recite mi da li postoji velika razlika u suđenju dvoranskog rukometa i rukometa na pijesku?
I: Ovo ti je vrlo komplicirano pitanje J mišljenja kolega sudaca su podijeljena, nekome rukomet na pijesku nije nimalo zanimljiv za suđenje, ali Anja i ja jako uživamo dok sudimo rukomet na pijesku. Zapravo mi uživamo kada sudimo uopće, jer volimo to što radimo. Postoji razlika u pojedinim pravilima, ali najbitniji je osjećaj igre i primjena fer-pleja. Osjećaj dok sudimo rukomet na pijesku je mnogo drugačiji u odnosu na dvoranski rukomet. Ono što je fenomenalno u suđenju rukometa na pijesku su sami igrači koji ti svojim performansom olakšaju posao. Mnogo manje ima nesportskih poteza, sve se bazira na fer pleju prema svim učesnicima jedne utakmice, svi pravila tumače na pravi način. U dvoranskom rukometu uvijek očekuješ neočekivano J
A: Dodala bih još samo to da količina tenzije je nemjerljiva u dvoranskom rukometu, pijesak ima svoje čari a jedna od njih je definitivno atmosfera koja vlada među svim učesnicima. Samim tim je sucima donošenje bitnih i teških odluka mnogo manje stresno.
6. Kako to da ste odmah odlučile biti sutkinje bez da se okušate u igranju rukometa na pijesku u nekom klubu?
I,A: U Srbiji još uvijek ne postoje rukometni klubovi za pijesak. Kod vas je to mnogo bolje organizirano, a mi pokušavamo da uzmemo primjer hrvatskih klubova i napravimo sustav natjecanja za rukomet na pijesku. Imamo zainteresiranih klubova, ali postoje i pravni razlozi zašto još uvijek nema registriranih klubova za pesak u Srbiji. Već sam rekla da smo epizodno na domaćem turniru igrale rukomet na pijesku zabave radi. Kada su nas 2014. godine pozvali iz rukometnog saveza i pitali da li želimo da polažemo za međunarodne suce u rukometu na pijesku bile smo iznenađene. Međutim, to je bila naša nagrada za suđenje jer smo od 2010. do 2014., kada nitko nije htio suditi rukomet na piesku sudile turnir u Novom Sadu i Bačkoj Palanci. Imale smo podršku i naših kolegica iz Beograda, Vanje Antić i Jelene Jakovljević, kao i našeg „pješčanog drugara“ Baneta Radišića da nastavimo sa suđenjem rukometa na pijesku. I same smo shvatile čari turnira na pijesku pa nam nije bilo teško da se pripremimo za ne baš tako lagano polaganje za međunarodnu kategoriju.
7. Koliko dugo već sudite na pijesku? Recite nam malo više o tome. Gdje ste sve bile? Kakva su Vaša iskustva na prvenstvima?
A, I: Od 2014. godine imamo zvanje EHF sudije. Za polaganje koje je bilo organizovano na Masters turniru u Grčkoj smo se pripremale od momenta dobijanja poziva pa do samog odlaska na kurs. Nismo znali da nas tamo očekuje i suđenje najboljim europskim ekipama. Nakon uspješno položenog kursa i dobijanja EHF certifikata dobile smo nominaciju za finale Masters turnira u ženskoj konkurenciji. Tada smo bile još motiviranije pa smo iste godine otišle na turnir u Bugarskoj, Nizozemskoj i Mađarskoj. Sezonu 2014/2015 završile smo suđenjem finala na Kanarskom otočju na Kupu prvaka za tu sezonu. Već početkom 2015. godine dobile smo nominaciju za Masters turnir u Mađarskoj i europsko prvenstvo u Španolskoj za juniore i seniore koje smo završili suđenjem utakmice za 3. mjesto u kategoriji juniorki i suđenjem polufinala u kategoriji seniorki. Prošle godine smo takođe sudile turnire u Nizozemskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, a prošli mjesec smo dobile nominaciju za europsko prvenstvo do 16 godina u Portugalu.
8. Otprilike koliko turnira godišnje sudite i imate li neke posebne pripreme/rituale prije turnira?
A: Lakše pitanje bi bilo koliko imamo pauzu od suđenja godišnje J Uglavnom već u veljači i ožujku imamo nominacije za turnire. Zadnje dvije godine imamo dugačak kontinuitet suđenja. U rujnu počinje liga u dvoranskom rukometu i traje do početka lipnja kada počinje sezona rukometa na pijesku. Prošle godine smo imale mjesec dana pauze za čitavu godinu. Cijelo ljeto smo provele na turnirima na pijesku, a kada smo došle za Srbiju očekivao nas je kamp za rukometne suce koji je značio početak nove dvoranske sezone. Naravno da bi fizički ispratile kontinuitet suđenja svakodnevno treniramo da bi bile u formi.
I: Imamo naravno naše rituale i pripremu pred utakmicu koji su isti i kad sudimo dvoranski rukomet i kad sudimo pijesak. Uvijek odlazimo 45min ranije na presvlačenje. Pred samu utakmicu iz naše svlačionice se može čuti muzika koju znamo samo nas dve J Stoja kraljica, Viki ili Jami J dobro nekada bude i neki poznati hit J uvek se presvlačimo u dijagonali, nikada jedna do druge, tu je i neka čokoladica J Bar 5 min se provedemo diskutirajući oko boje dresova ukoliko imamo mogućnost da biramo naše boje J kad izađemo na teren Anja mi stoji uvek sa desne strane i tako mora uvijek biti J
9. Koji je po Vama bio najbolji turnir na kojem ste bile i zašto? Također s kojim turnirom imate najgora iskustva?
I: To je teško odgovoriti, jer je bilo jako puno turnira na kojima smo bile i svaki turnir je priča za sebe i svaki ostavi na nas super utisak po nečemu. Ali ako bi morala izdvojiti turnir onda bi to bio turnir u Bačkoj Palanci J to je turnir koji je organiziran s malo budžeta ali koji ga po provodu i super druženju izdvaja od ostalih. Stvarno nema turnira koji je ostavio loš utisak na mene.
A: Složila bih se sa Irenom da je Bačka Palanka za nas stvarno posebno mesto. Tamo je provod siguran. Izdvojila bih i turnir u Bugarskoj zbog predivnog morskog ambijenta.
10. Da li ste već oglušile na komentare publike i igrača kada im nešto nije po volji? Kako Vi to doživljavate?
I: Ukoliko mi se neki komentar sa tribina učini zanimljivim ili smiješnim uglavnom se nasmijem i klimnem glavom da stavim do znanja da sam primila k’ znanju da je meni bilo upućeno J Ja uglavnom dobijam komentare na račun moje frizure, npr „frizura ti je super, ali nemaš pojma da sudiš“ ili „sudiš onako kakva ti je i frizura“ JJJ meni je to smiješno i simpatično. Na psovke apsolutno ne reagiram ni na jedan način, ali kada netko iz publike pretjera obično zamolim glavnog dežurnog da se postara za problematičnog gledaoca. Kada sudimo muške utakmice većinu stvari rješavamo objašnjenjem odluke sa osmjehom i nekim komplimentom. Djevojke su mnogo manje zahtjevne i dovoljna im je jedna rečenica koja im razjasni neku odluku. Da bi bio sudac moraš da budeš psihički jak i da izdržiš nekad i komentare koji ne bi trebali da budu upućeni ženama. Trudimo se da sa svima budemo prijatne i da ne pribjegavamo krajnjim rješenjima kao što su diskvalifikacije i prijave. Uglavnom sve situacije prvo pokušamo rješiti prijatnim dijalogom, a ako to ne daje rezultat sankcije su na našoj strani J
A: Samo bih dodala kako se Irena često žali da je njen crveni karton kao nov, jer ne stiže od mene da ga nekome pokaže. J
11. Veselite li se našem turniru?
I, A: S’ obzirom da ćemo prvi put biti u Zagrebu na vašem turniru jedva čekam da posjetimo „Jarun kup“. Također, to je prilika da se vidimo i družimo sa svima vama jer obećali ste nam nezaboravan vikend J Osobno, bit će mi malo teško jer u vrijeme turnira je i jedan od naših najvećih vjerskih praznika i propuštam odlazak kod roditelja i sestre, ali sam profesionalac koji je u službi svog poziva. Sem toga znam da će to biti jedan od boljih evropskih turnira, a mi želimo što spremnije da odemo na europsko prvenstvo u Portugalu.
12. I za kraj mi recite kako vidite napredak rukometa na pijesku u budućnosti? Mislite li da se već sada neke stvari trebaju promijeniti i koje?
A: Rukomet na pijesku definitivno ima svoju svijetlu budućnost. Već je uvršten u program olimpijskih igara mladih, a sigurna sam da će vrlo brzo postati i olimpijska disciplina. Na taj način svi će biti mnogo više zainteresiraniji za bavljenje rukometom na pijesku. Svi mi koji imamo veze sa ovim atraktivnim sportom moramo više raditi na njegovoj promociji. Vi to jako dobro radite što je za svaku pohvalu. Za sada ne postoje stvari koje bi mijenjala konkretno u rukometu na pesku, ali ono što mi radimo kod nas je stalni razgovor sa trenerima kojima pokušavamo da stavimo do znanja da rukomet na pijesku ne može nikako škoditi njihovim igračima, već naprotiv.
I: I za kraj ja bih postavila jedno i još jedno pitanje tebi J
Kako vi vidite sudijski par u kombinaciji plavuša i crnka, s’ obzirom da na velikim natjecanjima imate iskustva sa nama? J Kakvi nas frajeri očekuje na vašem turniru? JJJ