Dragi svi, pripremili smo za vas poseban intervju 🙂 Naime, susrela su se dva stara prijatelja i malo popričala o rukometu na pijesku. Mladen Paradžik je isprobao svoje novinarske vještine i pitao svima poznatog delegata Marka Bodmera za Švicarski rukomet na pijesku te generalno za razvoj ovog sporta. Provjerite kakve promjene predlaže Marco Bodmer te što misli o budućnosti našeg omiljenog sporta:
Dragi Marco, otkad se znamo, znači od 2005 g., dio si švicarskog rukometa na pijesku. Svih 12 godina si uključen u organizaciju turnira, regrutaciju novih igrača, treniranje te radiš na turnirima kao delegat. Možeš li nam nakratko prepričati kako je to sve počelo?
Davne 1997 g. sam upoznao pravila rukometa na pijesku i odmah počeo organizirati prve pijeskaške turnire u Švicarskoj. Zajedno sa svojom ženom Monikom i nekoliko prijatelja organizirali smo turnir u Zurichu. Nekoliko ekipa je bilo stvarno oduševljeno cijelim konceptom pa su počele organizirati svoje turnire. Kasnije sam postao službeno lice na turnirima u Švicarskoj.
Moram priznati da je rukomet na pijesku značajno napredovao kada su na prvi međunarodni turnir pod krovom (u zatvorenom) u Leuggernu došle ekipe iz Hrvatske i Mađarske. Pokazale su što se može s ovim sjajnim sportom. To je bio taj čarobni trenutak koji nikad neću zaboraviti. Od tada smo uvelike napredovali i sudjelovali na mnogo međunarodnih turnira.
Koliko momčadi i turnira ima u Švicarskoj? Kako se organizira nacionalno prvenstvo?
Ima oko 6-8 muških te 4-6 ženskih ekipa koje igraju rukomet na pijesku. Ambiciozne momčadi igraju nacionalno finale. Također ima oko 60 ekipa koje igraju jedan ili dva puta godišnje čisto da se zabave. Za te ekipe dosta je frustrirajuće igrati protiv onih boljih ekipa.
Što se tiče turnira, za sada imamo ih 5 ili 6. Nekoliko ih se prestalo održavati tijekom godina i to uglavnom zbog financijskih razloga, budući da ih savez ne podržava dovoljno ili ih uopće ne podržava.
2015 g. organizirao sam sa svojim klubom Švicarski minihandball festival. Igrao se mini-rukomet na pijesku – pojednostavljena verzija na terenima za odbojku na pijesku s golovima od unihokeja. Na festivalu se čak 130 (!) ekipa susrelo s rukometom na pijesku. Svake sljedeće godine organizator je imao dužnost (diktiranu od strane Saveza) odigrati ˝pravi˝ rukomet na pijesku. Rezultat je bilo službeno Mini-prvenstvo rukometa na pijesku, na kojem je prošle godine sudjelovalo 38 ekipa. To je samo jedan od načina na koji se sport može promicati.
Kad govorimo o ulaganju u rukomet na pijesku, imate li podršku od strane institucija, odnosno rukometnog saveza ili npr. vlade, gradonačelnika itd.?
Rukometni savez još uvijek vjeruje da je bolje ulagati novac u dvoranski rukomet pa sukladno tome skoro uopće nemamo podršku.
Prošlih godina Švicarska je imala zakon prema kojem je švicarski klupski prvak predstavljao zemlju na turnirima nacionalne razine. Koje su prednosti i mane ovakvog pristupa?
Većina igrača Švicarske reprezentacije su igrači kluba koji je osvojio klupsko švicarsko prvenstvo. S obzirom da igrači ionako zajedno treniraju nema potrebe za plaćanjem posebnog trenera koji bi odabrao najbolje igrače iz drugih klubova. Međutim, zbog toga je teško održavati kontinuitet, odnosno, većina igrača neće imati priliku opet predstavljati Švicarsku ako neka druga ekipa osvoji prvenstvo, što se i dogodilo prošle godine.
Isto tako si i EBT delegat. Kada si postao delegat i na koliko si turnira već sudjelovao u toj funkciji? Koja su tvoja najbolja/najgora iskustva?
2010 g. u Espinho, Portugal sam pohađao tečaj za delegate – EHF Delegate. Sudjelovao sam na nekoliko vanjskih turnira, ali najviše u Švicarskoj. Isto tako imao sam priliku otići u Batumi, Gruzija, na Europsko juniorsko Prvenstvo. To je bilo moje najgore iskustvo prije svega jer nisam mogao pomagati, odnosno, nisam smio pomagati svojoj momčadi koju sam trenirao nekoliko mjeseci prije. Bio je u pitanju ozbiljan sukob interesa koji se jako teško mogao riješiti.
Također, s većinom sudaca nakon utakmica razgovaramo pa dobro surađujemo. Mišljenja sam da bi ih puno moglo značajno napredovati, ali ponekad ne žele saslušati kritiku, tj. odbijaju sve sugestije bez obzira na to što imam veliko iskustvo u suđenju (od 1997 g.) te kao igrač i kao trener. Vjerojatno zbog toga puno sudaca češće prihvaća moje komentare nakon utakmice kad sam delegat, nego tijekom utakmice kad sam trener.
Za sad, jesi li zadovoljan smjerom u kojem ide rukomet na pijesku?
Jako sam zadovoljan s obzirom da EHF, IHF te Olimpijski odbor zajedno nastoje dići rukomet na pijesku na višu razinu.
Isto tako, jako volim duh fair-playa. Ne znam u kojem je drugom sportu fair-play najvažnije pravilo.
Možda su neka pravila prestroga, npr., ograničenja oko dresova ili odluka da se neki cepelini računaju za jedan. Osobno sam za to da se cepelin računa za 3 budući da je to nagrada za suradnju barem dva igrača, a to je vrijednije nego individualne akcije (previše pirueta je malo dosadno). Također, daje mogućnost većeg rizika kada rezultat to zahtjeva. Čak i ako se to neće mijenjati, mislim da bi pravila trebala dati više prostora za spektakularne kolektivne akcije.
Kako bi komentirao situaciju rukometa na pijesku koji je postao dio Olimpijskih igara mladih? Što misliš u kojem će se smjeru razvijati taj sport?
Olimpijske igre mladih te Svjetsko juniorsko prvenstvo su vrlo pozitivni predznaci. Imao sam priliku biti delegat 2015. g. u Lausannei kada su nacionalne reprezentacije igrale pokaznu utakmicu za Dr. Bacha (predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora) pred 400 gledatelja. Bio je to iznimno uspješan i atraktivan događaj.
Kada rukomet na pijesku postane olimpijski sport sve će se brzo promijeniti. Pojavit će se sponzori, igrači će imati više motivacije za treniranje, a savez i sportska publika će konačno prihvatiti i taj sport.
Što očekuješ od Švicarske ubuduće?
Nadam se da će Švicarski savez priznati da u rukometu na pijesku ima puno energije i da će uložiti više napora u promociju te razvoj rukometa na pijesku.